Keith Tomphson

Published on 13:40, 11/28,2012

Ovaj članak je zasnovan na dokumentarcu čiji je autor Keith Thompson.

Pogledajte, pa prosudite sami, možda nije u pravu. U svakom slučaju svaki komentar

je dobrodošao.

 

 


Interaktivna istorija Beograda

Published on 14:10, 11/25,2012

 

 

 

 

Pogledajte još neke linkove o Beogradu nekada:

vidimo_se

wannabe


Ulica koja je pre dva veka bila ulaz u beogradsku varoš

Published on 13:53, 11/25,2012

 

Ušuškana između Kosančićevog i Topličinog venca, s krajem ispod Brankovog mosta, Pop-Lukina ulica i danas je mesto gde možete sresti stare Beograđane. Oni je i dalje nazivaju Varoš-kapijskom, kako je simbolično imenovana kada je pre dva veka predstavljala ulaz u beogradsku varoš. 
 
PECIVO - U ovoj ulici su se štampale prve srpske novine i pisali zakoni, a anegdote o legendama Varoš-kapijske ulice još se prenose s kolena na koleno. Pop-Lukina ulica ostaće upamćena i po prvoj pekari koja je otvorena u tom kraju. Bila je to radnja izvesnog Grubera, koji je došao iz Zemuna i proslavio se po najboljim buter-kiflama sa šoljom mleka. Oko četiri sata po podne, u vreme užine, kad deca izlaze iz škole, ulicom bi se pročula pištaljka, a za decu je to bio omiljeni znak - ide „pek” (pecivo). 
 
- Dok je imala kaldrmu, Pop-Lukina je uvek bila vesela ulica. Zimi bi se pretvarala u klizaonicu, na čijoj su se padini deca sankala i grudvala. Leti je bila šetaonica i u njoj bi se povazdan čula graja mladih Beograđana. Pojedine stambene zgrade građene su još 1925. godine, a novije posle rata, pedesetih godina. Apoteka „Varoš kapija” u broju šest takođe je stara više od pola veka - priča za „24 sata” starosedelac ulice Rade Vuković, koji tu živi 63 godine. 
 
Kuća u broju 14 nekada je pripadala kovaču Štajnlehneru. Čuveni zanatlija na krov je postavio kovača u prirodnoj veličini, s kožnom keceljom oko vrata, čekićem u ruci i nakovnjem pred njim. Kad je kuća došla u ruke države, nadzidan je krov i, na opštu žalost, skinut je kovač. U kući je živeo i Jovan Hadžić kada je boravio u Beogradu radi pisanja zakona, pa se tu okupljala beogradska inteligencija i tadašnja opozicija. 

 


Beograde, dobro jutro

Published on 13:46, 11/25,2012

Beograde, dobro jutro
Duško Radović
  Sa vrha Beograđanke se svako jutro, u 7:15, distribuirala Beograđanima dnevna doza Duška Radovića, uz zvuke melodije "U ranu zoru, zoru kad svane dan".
   Beograđani su ga godinama uzimali. Okupljeni po kuhinjama oko tranzistora na baterije, ili nove modele kasetofona kupljenih kod Poljaka na Bajlonijevoj iliti Bajlonovoj pijaci.
   Svako jutro svakog radnog dana, razgovor se prekidao kad se iz zvučnika začuo Duško Radović. Samo je džezvama za kafu i eventualno nadrndanim peračicama sudova bilo dozvoljeno, ili nije moglo biti zabranjeno, da narušavaju tu svečanu atmosferu kada Duško govori novi aforizam.
   Polako, natenane, kao karte u pokeru bi nam ih podelio po pet komada svako jutro i mi bi ih nosili sa sobom taj dan i delili dalje onima koji ih nisu čuli, ili se prave da ih nisučuli.
   I tako godinama, samo po pet svako jutro. Rastezali smo Duška da bi nam duže trajao.
   Tačno smo znali da će nam jednog dana, kad ga ne bude bilo - mnogo nedostajati. Evo kako je to izgledalo...

 
Pod jedan vodoravno je i ovog jutra - Sava.
Pod jedan uspravno - Palata Beograd, iz koje vas pozdravljamo.
 
Ko je imao sreće da se jutros probudi u Beogradu, može smatrati da je za danas dovoljno postigao u životu.
 
Stari Beograd krenuo je u Novi, Novi u stari, kao i svakog jutra.
Mostovi su puni automobila.
I jedni i drugi misle da je bolje na drugoj strani.
Kad utvrde da nije, vratiće se tamo odakle su pošli.
 
Nema života na Mesecu, nema na Marsu. Onolika Venera, pa i na njoj pustoš. A na Voždovcu kukuriče petao, pozno jesenje cveće otvorilo oči, probuđena deca plaču, neko se negde zakašljao... Kad biste pričali nekom u vasioni, ne bi vam verovao: na Voždovcu ima života, lepog, malog, skromnog, ali pravog.
 
Ono što ste sanjali bio je san.
A ovo je sada java - lepi, blagi, vedri, topli, sunčani dan.
Danas bi vam moglo biti lepo i dobro. Ako hoćete.
Ako nećete - daleko vam lepa kuća. Na Petlovom brdu ili još dalje.
 
Budite lepi i vedri kao ovo jutro. Izdržite tako koliko možete.
Smračite se, ako morate, tek kad se dan smrači.
Budite logični: bolje je da vam bude lepo nego ružno.
 
Obećajte sebi da se danas nećete nervirati, bez obzira na to šta vam se dogodi.
Pa tek ako vam se baš ništa ne dogodi, možete se zbog toga večeras malo iznervirati.
 
Vreme je za slatko i vodu koji se još uvek služe samo u nerazvijenim i zaostalim delovima grada.
 
Kao i svakog jutra, prvo su ustali oni koji vas greju, pa oni koji vas voze, pa oni koji vas hrane... i tek pošto je sve bilo spremno, zamoljeni ste da ustanete i vi.
 
Ne znam kako vas greju ovog jutra, ali treba razumeti i te ljude iz toplana: kad pomisle koga sve treba da greju, ne radi im se. Prosvetni radnici im muče decu, kod lekara nikako da dođu na red, trgovci ih deru, milicioneri im uzimaju meru. A zbog jednog ili dva čestita čoveka ne vredi paliti toliku vatru.
 
Najvažniji pogoni društva rade na viski.
Manje važni na vinjak.
A neposredna proizvodnja radi na brlju i pivo.
 
Mnogi beogradski pogoni rade na burek. Nekoliko hiljada kurira krenulo je da obezbedi tih nekoliko kritičnih tona bureka. Vruć burek izaziva vedra raspoloženja, pa će beogradska privreda, uz viceve i podrigivanje, zabeležiti novi skok.
 
Oni koji nemaju ni škole ni kvalifikacija prvi se ujutru bude i žure da zauzmu kakve-takve položaje.
 
Kancelarije se polako pune. Otvaraju se fioke i rolo-ormani, podmazuju zumbe, popravljaju gajtani od rešoa. Kad proradi ona ljuta administracija, imaće privreda da se puši.
 
Pred šalterima Zavoda za zapošljavanje neko je i ovog jutra poranio i peva: Ima dana kada ne znam šta da radim... Ganute službenice lepe mu na čelo preporuke i adrese umesto hiljadarki.
 
Uniformisani čobani Gradskog saobraćajnog preduzeća isterali su stada automobila na beogradske trgove.
 
Čuvajte se na pešačkim prelazima.
Ima vozača kojima je dojadio život, samo još ne znaju čiji.
 
Jutros budale pretiču idiote, jer ispred idiota nekim kretenima ne rade stop-svetla.
 
Ako još niste otplatili kola, mislite malo i na vaše jadne žirante.
Nemojte ih dovoditi u nepriliku da ne znaju da li da višžale vas ili sebe.
 
Iznervira vas žena, pa pravite gluposti i greške u saobraćaju.
Onda naiđete na milicionera, koga je takođe iznervirala žena, i on vam oduzme vozačku dozvolu.
 
Za ljubav je važna i neophodna ona lepa i slatka glupost.
A za brak se traži ona odvratna i surova pamet.
 
Za ljubav su zgodni: malo vremena, nezgodna mesta, teskoba, brzina, niz otežavajućih okolnosti. Tada je ljubav lepa, samo tada cveta. Što je više vremena i prostora i raznih drugih pogodnosti, ljubav gubi draž. Nigde se tako ne mrze kao u velikim, lepo nameštenim i dobro zagrejanim stanovima.
 
Volite se kad niste zajedno. To je prava ljubav.
Ko ume da se voli samo kad je zajedno, taj ne pravi pitanje s kim je.
 
Tako je malo ljubavi među ljudima.
Ko ume da voli, ne bi trebalo ništa drugo da radi.
 
Da li je ljubav bolest? Jeste, ali neprelazna.
Možete nekoga ljubiti i ljubiti, ali ga nećete zaraziti ljubavlju.
 
Ko prvi devojci, njegova devojka. Ko poslednji devojci, njegova žena.
 
Vama se otkinulo dugme, a ona je imala iglu i konac. Tako je počelo.
Postala vam je žena i od tada više ne zna gde su joj ona igla i konac.
 
Izbegavajući jednu ženu, postali ste muž druge.
Mnoge žene su tako, neočekivano i nezasluženo, došle do tuđih muževa.
 
 Sve vam u braku i kućškripi ali biste mogli da podmažete bar vrata.
Kad čujemo ta vrata, imamo utisak da se radi o braku strave i užasa.
 
Žena treba da je žena non-stop. Jer se nikad ne zna kad muževi mogu postati muškarci.
 
Bolje nam je bilo dok smo sami bili deca nego sad kad imamo decu.
Deca su bezobrazna i nezahvalna.
 
Ne ljutite se na svoju decu. Ona se najpre rađaju kao posledica vaših gluposti, a tek onda postaju uzrok vaših nesreća.
 
Volimo decu i kad su kriva, jer će ih život kažnjavati i kad nisu.
 
Čim očevi počnu da pričaju kako je bilo, deca znaju kako će biti.
 
Deco, ako vam je otac došao jutros umesto sinoć, evo vam razbrajalice kojom ćete ga malo razonoditi: ECI-PECI-PEC, JA SAM MALI ZEC, TI SI MALA PROPALICA, ECI-PECI-PEC!
 
Teško je biti dete i biti dobar.
Lakše je biti star i razumeti decu.
 
Dva dana nećete raditi i mogli biste natenane da vaspitavate svoju decu.
Ima roditelja koji to rade samo kad su u gostima ili kad imaju goste.
 
Lakše bismo vaspitavali decu kada bi ona imala samo uši, a ne i oči.
 
Ne vaspitavajte decu ako ne umete.
Bolje je biti nevaspitan nego loše vaspitan.
 


Kafana Orač

Published on 13:41, 11/25,2012

Kafana "Orač"
"Iz starog Beograda"
Živorad P. Jovanović
   U Paliluli, nekadašnjem predgrađu Beograda koje je obilovalo ćor-sokacima, prizemnim kućercima na čijim se krovovima baškarila "čuvarkuća", sa prostranim dvorištima zasađenim kukuruzima i raznim voćem, postojale su nekada nekoliko poznatih kafana u koje su navraćali književnici, profesori, glumci i novinari. Od tih kafana na glasu je bio lokal "Kod orača" koji je niz godina držao Čiča Jordan Antonović, zvani Orden, simpatična figura starog Beograda. U nju su godinama navraćali mali ljudi: sitni činovnici, telegrafisti, poštari, abadžije, artiljerijski podnarednici, rabadžije, Cigani svirači, nekoliko pesnika i novinara dugih kosa i lepršavih kravata. Lokal je imao prostranu salu u kojoj su se održavale partijske konferencije i skupštine amala i rabadžija. Najomiljeniji gost te kafane bio je Stevan Sremac (1855-1906). On je u toj ulici, koja se u ono vreme zvala Dva bela goluba, i stanovao. Prijatelju profesoru Miloradu Pavloviću Krpi je pričao da mu je tu "došla mnoga misao za priču... čuo mnogi izraz, interesantnu reč i zapazio koju karakterističnu osobinu". Sve što je tamo video i čuo on je beležio odmah čim dođe kući. Hiljadama takvih fraza, čitavih dijaloga ostalo je u njegovim zabeleškama. Mnoge su upotrebljene i ušle u koju njegovu priču. Vedar i duhovit, Sremac je često u društvu pričao viceve i dobacivao pošalice. Jednom je Evžen Deroko govorio o nekoj rođaci čiji treći muž leži na samrtničkoj postelji: Kome li je ostavlja? A Sremac preko stola dodaje: "Četvrtom nesretniku". Ili kad je Žarko J. Ilić pričao o kaluđeru Sergiju da je u Gospođincima popio punu flašu vode, "svi su se tome čudili". A Sremac: "Ako je to odista bio kaluđer Sergije i u flaši zaista voda, a ne rakija - onda se i ja čudim i ne mogu da verujem". Kad su mu  kolege čestitale na izboru za akademika, pravdao se da sam on za taj izbor ne prima nikakvu odgovornost. "Ljudi kod "Ginića" i "Orača" nesumnjivo su iskreniji i prijatniji nego tamo". Posle Sremčeve smrti u Sokobanji 1906. godine njegovi prijatelji otkrili su mu u "Oraču" mermernu ploču na kojoj ispod u kamenu užljebljene fotografije impozantnog sedog brkatog čoveka piše:
 
"1855 - 1906
za sećanje
na velikog srpskog književnika
Stevana Sremca
koji je sedeo za ovim stolom"
 
   Pesnik Velimir J. Rajić (1879-1915), koji je u toj ulici stanovao, spevao je ovde svoju poznatu pesmu "Na dan njenoga venčanja", kao epilog svoje nesrećne ljubavi. Prvi stihovi glase:
 
"I srušiše se lepi snovi moji,
jer glavu tvoju venac sad pokriva
kraj tebe drugi pred oltarom stoji -
prosta ti bila moja ljubav živa!"
 
   Po objavljivanju pesme u Srpskom književnom glasniku 1905. godine, skupilo se veće društvo kod "Orača". Svima im je tolika blagorodnost Rajićeva bila čak i nelagodna. Jedan od njih reče: "Žao me je ovog našeg Velje. On ne poznaje žene. Molim vas, zar ona ga ostavila a on je blagosilja?" "E, Veljo, reče drugi - ja ću te osvetiti." "Kako osvetiti?" povikaše ostali. Nećeš, valjda, zvati njenog muža na dvoboj?" "Ne to, koješta! Parodisaću onu pesmu i poslati Velji". Književnik koji je napisao parodiju bio je Vladimir Stanimirović (1882-1956). Početak parodije glasi:
 
"Danas sam srećan koliko sam težak,
kada te videh pored tvoga vojna.
Onaj je samo i bio za tebe -
nisi me, gusko, ni bila dostojna!"
 
   Tako je postala parodija pesme "Na dan njenoga venčanja", koja je u ono vreme bila popularna i kojoj se i sam Rajić od srca smejao. U parodiji ima jedan stih koji je ovekovečio kafanu "Orač" u srpskoj književnosti. Stih glasi:
 
"Ja ću i dalje ići kod "Orača",
stalno, čim veče spusti svoja krila,
šaputaću posle pete čaše:
Nisi me, gusko, dostojna ni bila!"
 
   Kafana "Orač" srušena je 1960. godine. Tako je nestao još jedan kutak staroga Beograda.


Dobodošli u skadarliju

Published on 13:36, 11/25,2012

Dobro veče, drage gošće, dragi gosti!
 
Rekoše da nedaleko odavde,
gde Avala u miru san svoj spava
i gde se s plavim Dunavom grli
biserna reka Sava,
neimari izgradiše grad Beograd
i u njemu jedno parče turske kaldrme,
Skadarlijom što se zove,
i zastavu koja pozdravlja
sve prijatelje skadarlijskih večeri.
Eto, pred ovom kućom, u kojoj življaše
veliki pesnik i slikar Ðura Jakšić, koji reče:
"Kad bi moma zvezda bila,
nikad ne bi duša moja
belog danka poželila".
Vaše radovanje će biti utoliko većšto se susrećete
sa najpoznatijim ansamblima, sa najpoznatijim solistima,
koji vam u večerima Skadarske daruju najlepše bisere -
pesme koje su sačuvane od zaborava,
a uvek su krasila ljudska življenja.
Zato neka vam bude veliko hvala,
ako i u svim budućim večerima
budete sa nama zajedno u Skadarskoj,
da zajedno se poradujemo,
da zajednički zapevamo.
Hvala vam još jednom za sve buduće večeri,
koje ne budete zaboravili.